Meni je vrlo zabavno promatrati kako su pojedine od 183 zemlje na listi rangirane prema pojedinim područjima, te kakve zanimljivosti i anomalije izlaze na površinu. Ako pogledamo generalno rangiranje, nema nekih većih iznenađenja: najbolja zemlja za vođenje poslovanja je Singapur, a slijede “usual suspects”: Hong Kong (koji još uvijek ima posebna pravila u odnosu na matičnu Kinu), Novi Zeland, Velika Britanija i SAD. Hrvatska je na 84. mjestu (ispod polovice, ali imamo još dosta žganaca za pojesti), dok su na začelju razne afričke i južnoameričke državice, klasični “treći svijet”.

No, ako pogledamo rangiranje po pojedinim područjima, pojavljuju se neka iznenađenja. Već prvi kriterij, “Pokretanje tvrtke”, na petom mjestu (i kao prvu od europskih zemalja) donosi nikog drugog već Makedoniju, koja je očito znatno srezala svoju birokraciju i napravila velik pomak unatoč sličnoj startnoj poziciji kao i Hrvatska. Naše pak 56. mjesto nije loše, ali nije baš pohvalno da nas, uz Makedoniju, šiju zemlje kao što su Bjelorusija (sedma, a vodi se kao posljednja diktatura u Europi), Ruanda (dijeli deveto mjesto s SAD-om), Kirgistan (14.; nisu li bile nedavno neke usporedbe da su samo oni gori od nas po nečemu?), Afganistan (29.), Kazahstan (47.) i Crna Gora (51.).

Kad je riječ o dobivanju građevinskih dozvola, tu smo među najlošijima, na 132. mjestu (ali nas može tješiti da su Makedonci još gori, na 136. ), dok je susjedna Srbija osma odostraga.

U svakom slučaju, ima tu zanimljivih podataka, pa vam svakako preporučujem da se i sami malo pozabavite proučavanjem i usporedbama.

Forma

Da prvo riješim onaj manje važan dio prezentacije, a to je forma. Ne samo da je Grčićeva prezentacija vizualno ružna — što je najmanji problem — već je izuzetno prenatrpana tekstom i grafikonima. Ne razumijem zašto naši političari — kojima je jedan od ključnih elemenata radnog mjesta držanje javnih nastupa — konačno više ne odu na neki tečaj izrade i održavanja prezentacija, ili neka si u najmanju ruku kupe jednu kopiju knjige Presentation Zen pa ju prenose od jednog do drugog dok se pošteno ne ofuca…

U par riječi, kod izrade prezentacije treba imati na umu publika kojoj se ona predstavlja, te koju razinu detalja je moguće prenijeti. Grčić je na prezentaciju natrpao sve što je mogao, tako da ona prestaje imati smisla kao klasičan slideshow i pretvara se u punokrvni dokument.

U konkretnom slučaju je trebalo postupiti ovako: Kao prvo, prezentacija je trebala biti jednostavna, s upečatljivim slikama i porukama koje bi naglasile ključne elemente. Drugo, prezentator se treba zadržati tk na korak više u iznošenju detalja — koliko sam shvatio taj dio je i bio najbliži onome kako bi trebalo biti. I treće, kako se ipa radi o “kontroliranoj” publici — zna se koliko ih je, tko su itd — sve dodatne detalje koji su sad u prezentaciji trebalo je izložiti u posebnom handoutu koji bi se dodao uz materijale koje svaka konvencija tog tipa ionako dijeli svojim članovima. Na taj način bi se konkretni detalji mogli bolje izložiti — PowerPoint sigurno nije dobar medij za takvo nešto.

Sadržaj

No zanemarimo li formu prezentacije, dolazimo do onog ključnog elementa: sadržaja, osnosno samog gospodarskog programa SDP-a. Neću ovdje ponavljati ključne elemente programa — slobodno ih sami proučite — već ću istaknuti samo one dijelove koji su mi upali u oko.

Ovce i novci

Prvi problem s tim programom, koji (bar meni) upada u oči već na prvim slajdovima jest vrlo loše postavljanje temeljnih ciljeva. SDP se i dalje plaši previše ekstremnih poteza, pa to rezultira utrpavanjem i ovaca i novaca u ciljeve jednog programa. S jedne strane, kao cilj se ističe “Kako pokrenuti gospodarski oporavak i osigurati stabilan gospodarski rast?”, što je valjda i vrapcima na Mažurancu jasan imperativ u ovom trenutku; no već par redaka ispod piše “Kako osigurati veća primanja radnika i umirovljenika i viši životni standard za sve građane?”

Sad — meni je jasno da SDP dolazi iz pozicije socijalnog društva, ali mi je isto tako jasno da je to pristup koje su skoro sve naše vlade papagajski ponavljale kako bi se umilile društvu. I da me se krivo ne razumije — socijalni standard je hvalevrijedan cilj, i ja svakako podržavam težnju ka njemu. Ali uzmimo ovu usporedbu koja će vrlo jasno pokazati problem s ovako postavljenim ciljevima: jasno je da na putničkom cruiseru svim putnicima treba osigurati kvalitetan smještaj, čiste plahte i ukusne objede; ali kad taj isti cruiser tone, jedini je prioritet putnicima spasiti život, čak i pod cijenu toga da se smoče, da im bude hladno i da nemaju što jesti dok se ne domognu kopna.

To je situacija u kojoj se Hrvatska upravo nalazi, i obećavanje čistih plahti u čamcima za spašavanje je potpuno nerealno. Jedna stranka koja pretendira na to da preuzme kormilo i izvuče državu iz ove situacije si to ne može dopustiti, već treba konkretno reći: brod man tone, prestanite plesati valcer i sjednite u čamse za spašavanje. Naravno da će jedno vrijeme biti teško, ali ključne riječi ovdje su jedno vrijeme: to spašavanje neće trajati vječno, i nakon toga će ponovo biti lakše.

Razumijem da se SDP — kao i svi naši političari — boji biti preotvoren i realističan, jer je većina izbora u zadnjih 20 godina dobivana sličnom retorikom i demagogijom. Jasno je da treba imati hrabrosti javno reći da brod tone (bez umatanja u šukerovske celofane); ali ako se biračko tijelo može pridobiti samo demagogijom onda nam svima nije ni trunčicu lošije nego smo zaslužili.

Dvadeseta stuba

U ovoj ću analizi preskočiti uvodni dio prezentacije, u kojem se analizira stanje u zemlji groz hrpi brojki i slova, te se ispituju uzroci koji su doveli do tog stanja (iako bih i tu mogao prigovoriti da se jednostavno nije išlo dovoljno duboko), te ću se pozabaviti središnjim dijelom, tj. samim programom.

Moja osnovna primjedba jest ta da je program pretjerano općenit i sveobuhvatan. Da ponovim svoju usporedbu od maloprije, taj program izgleda kao da netko opisuje kakav brod bi bio idealan i kako bi na njemu bilo lijepo ploviti, a pritom sjedi na brodu koji upravo tone.

Ili da uzmem drugu usporedbu: zamislite teškog invalida ili onemoćalog starca (a našadržava upravo tako izgleda) kako stoji na dnu stubišta, i promatra onu zadnju, dvadesetu stubu, razmišljajući o tome kako će mu biti super kad se popne na kat gdje ga, recimo, čeka udoban krevet i čaj za laku noć. Ali pred njim stoji prva stuba, i ako se ne koncentrira na nju i kako će uopće zakoračiti, neće nikad stići na vrh.

“Novi ekonomski model za Hrvatsku” uključuje tri “stupa”, koji se pak sastoje od pojedinačnih elemenata, a svaki od njih predstavljen je vrlo općenitom političkom floskulom: “reforma javne uprave”, “socijalna sigurnost za sve”, “učinkovito upravljanje državom” itd. Kreatori ovog programa kao da su se malo zaigrali u svojoj ulozi i pokušavaju kreirati savršenu državu, svojevrsnu Utopiju u kojoj bi svi bili sretni i u kojoj su kuće od čokolade a prozori od marmelade…

još bi takav pristup i imao smisla kao stranačka platforma u nekoj stabilnoj, uređenoj zemlji, čak i uz ovu krizu; ali mi danas moramo prvo misliti na izvlačenja iz živog pijeska u kojeg sve brže tonemo, a onda tek možemo razmišljati dugoročno.

Devetnaesto stoljeće

Pa, ako se složimo da nam je jedini smisleni prioritet gospodarski oporavak, hajde da se ograničimo na prvi stup ovog programa, a to je “Gospodarski oporavak, rast i novo zapošljavanje!” (uskličnik je njihov). Program navodi ciljeve, i odmah pada na prvom: “Gospodarski oporavak i ponovno zapošljavanje do 2013. preko 80.000 ljudi koji su zbog krize izgubili radno mjesto”. Ljudi moji, jel’ vi to mene zajebavate?

Da, slažem se da treba stvoriti uvjete da se zaposli što više ljudi, ali:

1. Tko može staviti konkretnu cifru na tako nešto? Što ako se zaposli 79.000 ljudi, znači li to da je program podbacio? Jednostavno je nezahvalno i kontraproduktivno nabacivati se bilo kakvim brojkama (vidio sam da su se mediji odmah uhvatili toga u stilu “SDP obećao 80.000 radnih mjesta”); umjesto toga treba postaviti konkretne gospodarske ciljeve, ali bez brojki za koje nitko ne zna jesu li realne ili nisu.
2. Zbog čega treba naglasiti da su to “ljudi koji su zbog krize izgubili radno mjesto”? Zar ćete na neki način određivati tko ima prioritet pri zapošljavanju? Vjerujem da je ovdje formulacija trebala glasiti “80.000 radnih mjesta, koliko je izgubljeno zbog krize”, ali mi je jasno da ovo molje zvuči u javnosti; ali i tada ostaje onaj problem gore.

Jedan od problema s konkretnim brojkama kao simbolima nekog cilja jest u tome da one imaju tendenciju prestati biti simboli i postaju ciljevi. Malo karikiram, ali zamislite da neka vlada kaže “ajmo po nekom ključu naći 8.000 tvrtki i narediti im da svaka zaposli po deset nezaposlenih”; brojka bi bila dostignuta, ali cilj ne bi ni blizu bio ostvaren, iako bi ta vlada to tako predstavljala na idućim izborima.

Dalje se na slajdovima nabrajaju “konkretne mjere” za provođenje za gospodarski oporavak; nažalost, te mjere nisu ništa drugo nego nabrajanje simptoma i iznošenje stava da te simptome treba eliminirati, a da ni riječi nema o onome što je uzrok tih simptoma. Primjerice: “Smanjiti nelikvidnost u sustavu koja je na bilo koji način uvjetovana nepodmirenjem dospjelih obveza države i državnih institucija.” I opet to krasno zvuči, ali koliko je to realno provesti u djelo? Država je jedan toliko složen sustav da simptomi sami po sebi ne govore ništa; često jedan tumor dovodi do pojave cijelog niza simptoma, ili pak jedan simptom može biti povezan s cijelim nizom bolesti — SDP-ovci, pa zar ne gledate Dr. Housea?

Konkretno, mišljenja sam da nema previše smisla gubiti vrijeme na suzbijanje pojedinačnih simptoma, već da trba što prije i što konkretnije krenuti na one tumore koji su nam poznati. Kao prvo, predugo će trajati ako idemo prvo pronaći sve tumore prije nego krenemo u akciju, a drugo, već i prvi riješeni tumori imat će efekta na cijeli niz simptoma.

Evo još jedne “konkretne mjere” koja je bliža području koje dobro poznajem: “Kreirati nove financijske instrumente za start-up i razvojne poduzetničke programe (mikrokreditiranje, fondovi rizičnog kapitala, mezanin i equity financiranje.” Kad to pročitam dođe mi da iskočim iz kože i ovog časa prekinem s pisanjem ovog osvrta…

Pa ljudi moji, što se tu ima kreirati? Sve što ste naveli odavno postoji, Hrvatska već neko vrijeme ima i pravnu regulativu za venture fondove (“Rizični kapital” mi je idiotska formulacija, jer nije rizičan kapital, već tvrtke u koje ulaže, ali neka) — a razlog zašto ti instrumenti nisu aktivni kod nas je jednostavno zato što im se to ne isplati. Jedina dva fonda koji su se predstavljali ka VC — Quaestus i Nexus — odavno su od toga odustali i okrenuli se isplativijim ulaganjima kao što su nekretnine. A država se tu nipošto nema što uplitati, pogotovo u svjetlu neuspjelog programa VENCRO.

Jedno od područja u kojima se ogleda zastarjelo razmišljanje SDP-a, čiji program na trenutke djeluje kao da je rađen tamo negdje krajem devetnaestog stoljeća, jest da se i dalje inzistira na nekakvim naknadama, poticajima i sličnim principima. Tvrtkama ne treba da im država išta daje — osim onoga što su pošteno zaradile poslujući s njom — već im treba da im što manje uzima. Kakvog smisla ima da poduzetnik potroši hrpu vremena i novca da bi prikupio razne dokumente i potvrde i predao zahtjev za poticajima, o kojima će onda odlučivati nekakav ćato koji je plaćen novcem tih istih tvrtki i koji vjerojatno nema pojma što ima šanse na tržištu a što ne. Daleko je bolje smanjiti poreze, bar pod nekim uvjetima, i na taj način prepustiti tvrtkama da se same izbore za svoju poziciju na tržištu.

Posebno me šokiralo navođenje četiri ključne industrijske grane koje se navode kao key sektori hrvatskog gospodarstva: turizam, industrija, transport/logistika i poljoprivreda. Za turizam se apsolutno slažem, i tu je jasno da nema spora — iako ja smatram da treba poticati i kontinentalni turizam, posebice u našem slabo iskorištenom brdskom području; transport i poljoprivreda također imaju smisla (pogotovo kad uzmemo u ubzir koliko dipl. inga. prometa postoji u našim državnim strukturama, na svim razinama…), ali industrija me užasnula…

Kakva crna industrija? Pa danas je bilo kakva industrija neodrživa, osim a) ako ste Kina ili Indija, ili b) ako je nešto strogo vezano uz određene geografske resurse, poput rudarstva ili drvne industrije. Industriju kao strateški element hrvatske ekonomije treba odmah zaboraviti, a umjesto nje treba ubaciti dva druga ključna sektora: energetiku i informatiku, odnosno high-tech u širem smislu (što uključuje biotehnologiju i slično). Istina, nešto kasnije se kao područje djelovanja navodi “Razvijati suvremene industrije i povećati tehnološku razinu proizvodnje”, ali to meni vrlo jasno pokazuje zastarjelost stavova sastavljača programa: imat ćemo najmoderniju tehnologiju, ali ćemo i dalje proizvoditi zastarjele proizvode.

Ne, danas tehnologija više nije samo podrška proizvodnji, i treba ju prestati gledati na taj način; danas je visoka tehnologija upravo proizvod sama po sebi, i to je odličan način da se male zemlje, ograničene unutarnje potrošnje, izbore na svjetskom tržištu. Pogledajmo što danas predstavlja snažan sektor u zemljama ne toliko drukčijim od Hrvatske, kao što su Finska, Danska ili Izrael.

Ajme što si pametan

No, ovaj tekst se već oduljio daleko više nego što sam planirao, pa ću ga polako privesti kraju. Da ne bi ispalo da samo rušiteljski pljujem, evo moje tri točke za koje mislim da su nužni temelji bilo kojeg ekonomskog programa u bliskoj budućnosti Hrvatske:

1. Krenuti odmah, kirurški, s ciljem zaustavljanja daljeg potonuća. Smanjiti državnu potrošnju, eliminirati nepotrebne izdatke, bez velike socijalne osjetljivosti.
2. Liberalizirati tržište, uz ulogu države samo kao arbitra i usmjerivača. Smanjiti cijenu rada, eliminirati suvišne izdatke za tvrtke, ugasiti državni monopol (npr. u zdravstvu). Porezima poticati veću proizvodnju i manju potrošnju.
3. I tek tada, kad su ove privremene mjere u akciji, krenuti s dugoročnim planovima stabilizacije i oporavka, poput ovih utopija iz SDP-ovog programa.

Za kraj ću još jednom naglasiti: ne treba u ovakvim kriznim trenucima pokušavati odmah naći i implementirati trajno rješenje; takvim stvarima trebaju godine da se dovedu do savršenstva, kao u onom vicu o savršenim engleskim tratinama. Ali mi smo sad na brodu koji tone, i trebamo se posvetiti spašavanju života, pa čak i pod cijenu pokojeg mokrog mornara i promrzlog putnika.

Zato krenimo prema čamcima — prvo žene i djeca.

Robov članak svakako treba pročitati u cijelosti, no ovdje ću izvući i prevesti ključne točke koje on razrađuje u postu:

• Ne postoji ispravan način, no postoje krivi načini: Rob ističe kako se članci koji opisuju što VC-i traže trebaju uzeti s rezervom, jer se ti interesi jako razlikuju od jednog VC-a do drugog.
• Nije cilj uvjeriti investitora, već postoji li prirodno poklapanje: Ako određeni ulagač jednostavno ne razumije vaš koncept, nikakvo uvjeravanje neće pomoći.
• Tražite viziju: Najbolja stvar koja vam se može dogoditi na prezentaciji jest da potencijalni ulagači krenu predlagati ideje za razvoj projekta.
• Pomicanje igle jače je od bilo čega drugoga: Najviše interesa ćete proizvesti ako možete pokazati da kontinuirano napredujete.
• Vježbajte, i slušajte: Računajte s tim da ćete odraditi gomilu prezentacija prije nego nađete ulagača; iz svake prezentacije naučite nešto što će iduću put učiniti boljim.
• Budite svoji: Ne pokušavajte se prilagoditi svakom tko sluša vašu prezentaciju, već se držite svoje ideje.

Osim što smo ostali bez jednog potencijalno vrlo zanimljivog proizvoda, cijela priča je vrlo zanimljiva ilustracija što se sve može dogoditi u svijetu biznisa, naročito ako netko postane previše pohlepan, uz naravoučenije: uvijek se pobrinite da vam dupe bude dobro pokriveno ugovorima i drugim pravnim papirima.

Ove promjene se zasad neće odraziti i u ćešćem pisanju bloga, iako se i dalje optimistično nadam da će se i to jednom dogoditi. Brojne druge obaveze prilično me odvlače od pisanja kako ovdje tako i za ini.hr, a dobio sam i vrlo laskave ponude da pišem na još nekim mjestima, no zasad to sve mora čekati. No, nadam se da ću to kroz neko vrijeme nadomjestiti nekim zanimljivim vijestima, ukoliko se sve zvijezde poklope kako treba.

Kao što sam napisao u komentaru kod Zombixa, treba biti svjestan da svi oni koji prigovaraju oko piratstva i uvode naplatu sadržaja zaboravljaju jedan ključan detalj: ljudi nisu nikad plaćali za sadržaj, bio on glazba, vijesti ili televizija. Uvijek se plaćalo samo i isključivo za uslugu distribucije tog sadržaja, koja je dolaskom Interneta postala toliko jeftina da je praktički besplatna.

Paul Graham je to složio daleko bolje nego što bih ja.

Ukratko, osobe koje zaposlimo bavit će se razvojem aplikacija za niz poznatih i popularnih domaćih Web medija, a ovo je djelomična lista tehnologija s kojima će se u većoj ili manjoj mjeri susresti u redovnom radu (sortirana otrpilike od svakodnevnih do povremenih):

• PHP
• Python (Django)
• HTML/CSS
• Javascript
• RDBMS (PostgreSQL, MySQL, SQLite)
• Web servisi (REST, SOAP…)
• Linux serveri
• Flash

Napominjem da ništa od navedenog samo po sebi nije uvjet, ali to su tehnologije koje mi koristimo i čije poznavanje vam može samo biti od koristi. No najosnovniji uvjet za idealnog kandidata je određeno (u principu ne manje od godinu dana, ali fleksibilni smo) iskustvo u razvoju Web siteova ili aplikacija, kao i spremnost i želja za učenjem i usvajanjem novih vještina. Nije važna ni razina školske spreme, ni dob, ni spol.

Što se tiče radnog mjesta, ono je vrlo ugodno (novo uređenje prostorije), s mnoštvom mladih ljudi raznih struka, a plaća je solidna i redovna.

No da ne duljim, pozivam sve zainteresirane da mi pošalju svoje kratke životopise na adresu posao@softwave.info. Ponude ćemo pregledavati kako stignu, a kvalitetne kandidate ćemo zvati na razgovor kako ih uočimo; stoga ne oklijevajte.