Pa mi je to dalo ideju: kad je već među korisnicima Facebooka toliko omiljena igra Farmville, zašto ne bismo taj interes iskoristili za nešto korisno? Ideja je vrlo nerazrađena, ali možda bi se moglo organizirati da se u afrička sela — kojima nedostaje osnovna infrastruktura — mogli ugraditi uređaji kojima bi se pratila proizvodnja i drugi parametri, a igrači bi svojim nocem kupovali raznu opremu i druge potrepštine. Onda bi se mogli uspoređivati s drugim selima, natjecati itd…

Ideja je vjerojatno blesava, siguran sam da bi to na neki način bio novi imperijalizam i štatigajaznam, ali eto je tu reda radi…

Naravno, svi znamo onu staru da je svaka ideja vrijedna onoliko koliko i njena najbolja implementacija, ali to je vaš posao, zar ne?

Stephen Downes, kako se sam opisuje a government scientist on the Internet, na svom blogu Half an Hour je objavio članak pod naslovom What not to build. Članak je podugačak, i u prvom dijelu opisuje — kako naslov najavljuje — tehnologije koje na današnjem Internetu nema smisla razvijati i koristiti jer su iz raznih razloga pregažene. No nakon toga Stephen proširuje temu uvodeći liste aktualnih stvari (These are not things I would say you should avoid outright. The market is not saturated, there is room for innovation, and new products will be appearing over the next few months. But beware – a lot of people are already working on these things.), zatim fadova (tj. trenutno jako popularnih tema koje bi mogle naglo i ugasnuti), te “možda” isplativih ideja, te završava listom koju je naslovio Out there for the taking — ideje koje po njegovom mišljenju imaju smisla i još nisu uspješno realizirane (iako se ja ne bih u svim točkama složio s njim) — te listom mrtvih tehnologija o kojima ne treba ni razmišljati.

Vrlo zanimljiv članak, koji se isplati pročitati svakome tko se sprema krenuti u novi Internet projekt ili startup.

Novinska kuća — ono, redakcija, novinari, fotografi itd — koja sadržaj distribuira isključivo preko handheld uređaja kao što su iPhone, Kindle itd.

Dakle, hardverski se dio sastoji od LCD vizira ili naočala (vizir mi se čini boljim jer prekriva cijelo lice i omogućuje bolji prikaz), s time da je bitno da ekran bude proziran. Pored njega, u viziru bi se nalazio i GPS prijemnik, tako da uređaj uvijek zna gdje se nalazi, te vjerojatno nekakvo računalo.

Ideja je da se na vizir projiciraju virtualni objekti koji ne postoje u stvarnom svijetu, ali su “pozicionirani” na njemu; tako bi korisnik mogao “vidjeti” kuću koja u stvarnosti ne postoji, čak i ući u nju fizički se krećući kroz nju. Prikaz bi se prilagođavao ovisno o korisnikovom položaju, smjeru u kojem gleda itd, brzini kojom se kreće itd.

Mogućnost primjene ove tehnologije vidim, naravno, u igrama (svojevrsni high-tech LARP), ali i u drugim područjima kao što su recimo vojska (virtualni trening, gdje umjesto da na poligonu na feder iskaču kartonski protivnici iste imate animirane i daleko realnije) ili medicina (ako ste nedavno gledali CSI New York sigurno ste uočili “virtualnu autopsiju”; ovo bi omogućilo nešto slično, osim što bi prikaz tijela umjesto da lebdi u zraku bio na vizirima).

Svi objekti u stvarnom svijetu i dalje bi bili prisutni, tako da ne bi bilo moguće virtualni svijet “nalijepiti” bilo gdje, već bi se moralo uzeti u obzir stvarnu topologiju terena. Ali ako bi se osigurao dovoljno velik prostor bez prepreka, ili ako bi se u svijet uprogramirale osobine terena, stvar bi funkcionirala bilo gdje.

Ili da se bolje izrazim, o budućnosti konzumiranja video sadržaja, jer nitko ne doživljava MP3 kao “budućnost radija”. Nekad davno, jedini način snimanja glazbe bilo je da ju zapišete na papiru — za što su razvijeni prilično sofisticirani standardi — te izvedete u živo, ili pak da imate uređaj koji će uvijek na jednak način izvesti neku melodiju; tek prije svega 130 godina počeli su se razvijati uređaji za snimanje zvuka. Isprva grubi i primitivni, ti su uređaji evoluirali do današnje tehnologije digitalnog zapisa koja nudi praktično savršeno snimanje zvuka — ili barem dovoljno kvalitetno da zadovoljava gotovo sve moderne korisnike.

Nezavisno od tehnologije snimanja razvijala se tehnologija distribucije — od slanja nota poštom, preko radio-valova do bitova poslanih Internetom. Sve do najnovijeg doba, sve tehnologije su imale značajna ograničenja koja su postavljala stroga pravila konzumentima glazbe: gramofone se nije smjelo tresti prilikom reprodukcije (neka digne ruku tko se sjeća onog groznog zvuka kojeg proizvodi igla kad klizi preko punog profila longplejke!), radio je nekad bio skup i težak za prenošenje, kazete su se s vremenom rastezale i izlizale, na CD-ove teško stane više od sat vremena glazbe… Današnja digitalna tehnologija — iako će se još bez sumnje razvijati — ukinula je praktički sva ograničenja: MP3 playeri su minijaturni, jeftini, pa čak i vodootporni, a na njih stanu sati — pa i dani — glazbe. Glazbu — ali i ne samo glazbu — više ne moramo slušati na način kako to određuje neki glazbeni urednik, ili ako imamo specifičan glazbeni ukus čekati neke čudne sate da uopće čujemo ono što volimo. Glazba je lako dostupna bilo legalno bilo polulegalno, i sad se pojavio novi problem: otkrivanje nove glazbe i sortiranje stare.

Doba Interneta i taj je problem riješio na svojstven način: umjesto centraliziranog sustava koji nam nameće svoje odluke (push), stvorio se sustav u kojem sami slušatelji jedni drugima predlažu glazbu koja ih zanima. Najbolji primjer toga je last.fm, online servis koji prati vaš ukus prema glazbi koju slušate, uspoređuje ga s glazbom korisnika koji slušaju sličnu glazbu i preporučuje vam nove stvari koje još niste čuli.

Ispričavam se na ovom podužem uvodu, osobito ako su vam sve navedeno lanjske vijesti jer već godinama trošite last.fm i slične servise; ali mislim da je bio nužan kako bih bolje opisao ideju koju želim prenijeti. Naime: vratite se na početak članka i pročitajte ga ispočetka, ali sad svako spominjanje glazbe zamijenite videom.

Od kad su ljudi prvi put počeli vjerodostojno snimati svijet oko sebe, zvuk je uvijek išao nekoliko koraka prije (pokretne) slike, ranije probijajući granice i mijenjajući paradigme, bar kad je riječ o mainstream publici: radio je nastao prije televizije, gramofonske ploče su znatno starije od VHS-a i tako dalje. Upravo zato smatram da servisi kao što je last.fm ukazuju i na smjer u kojem će ići konzumiranje video sadržaja.

Zamislite servis na kojem možete unijeti svoje omiljene TV emisije i filmove, te dobiti preporuku nekih drugih video materijala koji vas zanimaju — bilo kao individualnih naslova ili kao cijelih razrađenih “watchlista”: recimo najbolje epizode izvornog Mission: Impossible, ili filmovi francuskog novog vala, ili najbolji filmovi Beatrice Dalle (no dobro, to baš ne bi bila neka duga lista). Servis ne bi držao same video materijale, osim eventualno nekih (isključivo legalnih) promotivnih isječaka; umjesto toga nudio bi linkove do izvora materijala kao što su iTunes ili Bittorrent, pa čak i YouTube. Korištenje servisa kao što su IMDB i Wikipedia omogućilo bi brojne informacije o ponuđenim materijalima na dohvat ruke, a moglo bi se i povezivati s drugim ljubiteljima istih video djela, osnivati grupe, diskutirati itd.

Ima tu još puno mogućnosti i ideja, ali nešto moram ostaviti i vama za razmišljanje, zar ne?

Današnja ideja za startupe proširuje taj koncept do krajnjih granica: zamislite si bilo koji alat ili aplikaciju na Webu koju redovno koristite, te zamislite servis koji svakome omogućuje da napravi svoju vlastitu verziju tog alata. Neke od takvih ideja su prilično očite i već se isprobavaju — primjerice domaći Shout’Em, s kojim možete napraviti svoj vlastiti Twitter — ai siguran sam da se ovdje krije još neslućeni potencijal.

Pada li i vama na pamet neki takav servis? Da vas čujem u komentarima.

Seth Godin u današnjem postu pod naslovom How to make money using the Internet nabraja nekoliko zanimljivih i neuobičajenih koncepata za online business.