Malo prije je @gadgeterija objavio link na novi članak Tomislava Buze pod naslovom Pronaći plodno tlo za “startup” projekte. Uvijek mi je drago na domaćem Webu vidjeti tekstove kojim se širem krugu predstavlja potencijal Web (i inih) startupa, i Tomislavov tekst je vrlo dobar napor u tom smjeru, no uočio sam da je ponovio neke ustaljene ideje na koje sam često naišao u Hrvatskoj, a koje su često nepotpune i jednostavno krive.

U posljednje vrijeme sam imao prilike upoznati se dosta detaljno s nekoliko novih (a i ne tako novih) domaćih startupa, koji najčešće imaju prilično krive ideje o tim temama, pa ću u pokušati razbiti nekoliko tih krivih ideja, ili “mitova” kako se to u zadnje vrijeme rado naziva. Nažalost mitova ima dosta, a ja pišem nadugačko i naširoko, pa neće sve stati u jedan članak, već će to biti kraća serija.

Edit: U međuvremenu sam napisao i objavio drugi dio, a zatim i treći.

Hrvatsko tržište je dovoljno za uspjeh

Ovo je jedna od ideja koje odmah u početku želim razbiti, a najčešće se pojavljuje u obliku tzv. copycata, koji razmišljaju u stilu: “Napravit ću hrvatsku verziju [ovdje ubacite neki svjetski uspješan startup, npr. Facebook, Twitter, Foursquare...] i uspjeh je zagarantiran”.

Osnovni razlog zašto je ovo osuđeno na propast jest činjenica da je Internet globalan. Svaki pučkoškolac iz Špičkovine danas lako može koristiti bilo koju od globalnih aplikacija, i ako je jedina prednost domaće kopije u tome što je na hrvatskom jeziku, samo je pitanje mjeseca kad će globalni konkurenti dobiti prijevod. Prije nekoliko godina imali smo navalu domaćih kopija Facebooka, koje su praktički postale beskorisne onog trena kad je Facebook uveo hrvatski prijevod; slično tome, u Madžarskoj je svojedobno najjača društvena mreža bio iWiW, koji je svojih 2,6 milijuna korisnika mogao zahvaliti činjenici da naši susjedi vrlo slabo poznaju strane jezike.

S druge strane, ciljati samo hrvatsko tržište nema puno smisla kad je riječ o Web startupu. Zamislite situaciju da imate grupu kvalitetnih ljudi (programeri, product developeri, marketingaši itd), i oni razviju kvalitetnu Web aplikaciju. Ukoliko su je napravili tako da cilja samo hrvatsko tržište — jezik, postavke itd — njihovo vrijeme i znanje su u startu utrošeni startu neekonomično, jer uz minimalne preinake ta se aplikacija mogla napraviti da bude namijenjena globalnom tržištu (engleski jezik umjesto hrvatskog, postavke koje pokrivaju zemlje svijeta itd). Istina, globalni marketing je teži od lokalnog, ali ne puno: servisi poput AdWordsa, Twittera, LinkedIna i Facebooka omogućuju globalnu prisutnost uz minimalni trošak.

Odmah ću se ograditi da postoji određena kategorija startupa koja donekle može biti uspješna na lokalnoj razini, a to su oni koji su usko vezani uz geografsko područje. Dobar primjer je Kolektiva, čije usluge su toliko lokalne da su se morali postupno širiti po hrvatskim gradovima, ili pak GoHome, jer je tržište nekretnina po svojoj prirodi uvijek vezano uz geografski položaj. No čak i za takve projekte mogućnosti su ograničene, a prije svega na domaćem tržištu nema dovoljno mjesta za više konkurenata (Kolektivi se nedavno pridružio KupiMe, i teško je zamisliti nekog novog u toj niši. Edit: razuvjerila me Ponuda dana, koja u mnogočemu imitira Kolektivu); vrlo je ilustrativno da su i ovdje navedeni primjeri krenuli s međunarodnim širenjem, pa je tako GoHome već neko vrijeme prisutan u nekoliko europskih zemalja, a nedavno je otvoren i Kolektiva.rs.

U Hrvatskoj je nemoguće pronaći investitora

Kaže Tomislav:

U Hrvatskoj doći do početnog kapitala nije moguće. Odnosno ravno je fantaziji. Ako imamo odličnu ideju nekog web projekta koju razvijamo i ako potražimo neku tvrtku, pojedinca, banku ili bilo koji pravni ili fizički oblik s lovom da se uključi svojim mogućnostima financiranja u razvoj projekta, u 99% slučajeva dobiva se odbijenica jer je domaći investitor daleko neinformiran u poimanju projekata koji su bitni, odnosno isto izlazi iz njegovih kuloara poimanja.

Istina je da su kod nas mogućnosti nešto manje nego u inozemstvu, ali daleko od toga da je nemoguće. Već sam u više navrata pisao o ulaganju u startupe u Hrvatskoj i svijetu, pa ću ovdje samo na brzinu nabrojati nekoliko mjesta na kojima se može naći investicija.

1. BICRO: Velika većina poduzetnika u Hrvatskoj nikad nije čula za Bicro, ili o njima ima jednu prilično ružnu sliku. Bicro — što bi trebalo biti kratica za Business Innovation CROatia — je državna ustanova čiji je jedini zadatak financirati inovativne poslovne i tehnološke projekte u Hrvatskoj, što čini kroz nekoliko konkretnih programa od kojih su za startupe najzanimljiviji RAZUM, koji je namijenjen razvoju knowledge-based poduzeća, te novopokrenuti PoC, koji financira izradu tzv. proof of concepta neke tehnološke inovacije.Naravno, kao i svaka državna ustanova, Bicro je opterećen brojnim nedostacima kao što su kompleksan i dugotrajan proces prijava i evaluacije, nedosljedni kriteriji u odabiru projekata itd, no činjenica je da je to jedno od rijetkih mjesta u Hrvatskoj gdje se obećavajući projekti mogu prijaviti i očekivati ulaganje. Osobno smatram da je dosta projekata u koje su uložili preočito osuđeno na neuspjeh, a i model investiranja mi se čini donekle pogrešnim; no s druge strane pomogli su i razvoj nekih startupa za koje smatram da imaju velik potencijal, kao što su Hipersfera i Myrio.
2. Domaći poslovni anđeli: Da ponovo citiram Tomislava: “u nas takvih investitora nema, ne postoje (ima pokušaja)”. Kao što čitatelji ovog sitea znaju, prije dvije godine sam sudjelovao u pokretanju prve hrvatske mreže poslovnih anđela CRANE. Iako se razvijala daleko sporije nego što smo planirali, mreža je u te dvije godine (gotovo u dan: prvi projekt nosi datum prijave 26. lipnja 2008.) zaprimila više od 150 projekata svih mogućih vrsta, branši i stupnjeva razvoja; od toga su članovi na uvid dobili otprilike trećinu, dok je dvanaest projekata održalo prezentacije pred članovima na tri showcase eventa. Trenutno su tri projekta dobili konkretne investicije, dok je još nekoliko u pregovorima.Naravno, poslovni anđeli u Hrvatskoj ne mogu se usporediti s onima u svijetu, prije svega u Velikoj Britaniji ili SAD-u (gdje poslovni anđeli godišnje ulože ukupno veće iznose nego venture fondovi). No to je logično, i dobro je da se stvari kreću, iako smo još uvijek daleko od cilja.
3. Vlastita nekretnina: Ovo je nešto što će mnogi smatrati drastičnim i ekstremnim, no prvo moram ispričati dvije priče iz konkretnog života. Prva je komentar kojeg je jedan američki poslovni stručnjak dao kad je posjetio Hrvatsku prije nekoliko godina, a koji je glasio otprilike ovako: “Pa vi ste ovdje svi bogati! Gotovo svaka obitelj posjeduje nekretninu u kojoj živi!” A da je čuo još i za silne vikendice, apartmane na moru itdm vjerojatno bi pai u nesvijest, jer je u SAD normalna stvar da se živi u kući koju se otplaćuje desetak godina, nakon čega ju se proda i kupi veća, ponovo na kredit. Istina je da i kod nas mnoge obitelji grcaju u stambenim kreditima, ali po postotku nekretnina u punom vlasništvu smo u svjetskom vrhu.Drugu priču mi je ispričao jedan drugi Amerikanac, koji već dugo godina živi u Zagrebu i aktivno sudjeluje u poduzetničkom životu regije, kao ulagač i poduzetnik. On je svojedobno unajmio stan (dvjestotinjak kvadrata u centru Zagreba) od jednog dvadesetogodišnjaka, koji ga je dobio kao nasljedstvo i kojem su prihodi od najma osiguravali sasvim solidne mjesečne prihode za ugodan život. Jednog dana je taj momak prišao svom stanaru s poslovnom idejom i upitom bi li bio zainteresiran uložiti, na što ga je ovaj upitao zašto ne bi prodao taj stan (u to vrijeme se za takav stan, na toj lokaciji, uz malo truda lako moglo dobiti i gotovo pola milijuna eura); reakcija našeg nesuđenog poduzetnika bila je otprilike kao da mu je predložio da si otpili desnu ruku.

   Nažalost, činjenica je da smo mi u Hrvatskoj često gladni na gozbi, no vrlo rijetki se odlučuju na poteze tipa da prodaju svoj stan (ili vikendicu, ili apartman na moru) i žive kao podstanari dok im njihov poslovni pothvat ne donese dovoljne prihode. Ali kakvu to poruku prenosi potencijalnom ulagaču? Ako poduzetnik nema dovoljno povjerenja u vlastitu ideju i realizaciju da bi bio spreman založiti vlastitu imovinu, zašto bi to uradio netko tko o svemu tome zna vrlo malo? Da, pokretanje biznisa je rizičan posao, i upravo poduzetnik je onaj tko snosi najveći rizik.

   Razmislite o tome.

4. Međunarodne investicije: Mislim da se možemo složiti da je situacija u Hrvatskoj teška i nezahvalna; zašto onda ne bismo potražili ulagače u inozemstvu? Na nedavnom showcaseu CRANE-a predstavilo se nekoliko projekata od kojih bi neki bili vrlo zanimljivi ulagačima u inozemstvu; nažalost, poduzetnici jednostavno nemaju znanja i iskustva, a često ni hrabrosti, krenuti u tom smjeru.Nedavno sam napisao kako je našim poduzetnicima dovoljan samo jedan oblik seed ulaganja: avionska karta do Londona i smještaj za tjedan dana. Jer ako je vaš projekt dovoljno kvalitetan, ako ste dovoljno dobro pripremljeni i svjesni svih njegovih aspekata — te, naravno, ako na vrijeme ugovorite prezentacije — vrlo su velike šanse da ćete među potencijalnim ulagačima u tom gradu naći nekoga tko bi bio zainteresiran za investiciju.

   Naravno, ako imate samo ideju, možda je ipak bolje da se baš ne zalijećete — investitori na razvijenim tržištima imaju dovoljan broj poslovnih prilika da očekuju da im dođete minimalno s gotovim prototipom, a kad je riječ o onima koji ulažu veće iznose — prije svega venture fondovi — potrebno je imati barem neke prihode ili, u slučaju Web aplikacija, brzo rastući broj posjetitelja.

   A ako još niste u toj fazi, pokušajte se prijaviti na neki od seed programa, koji posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše. Tu su britanski Seedcamp (koji je ove godine prvi put održan i u Zagrebu) i Difference Engine, pa grčki Openfund, te brojni drugi.