Ovo jo još jedan moj komentar na komentar, a koji je eto metastazirao u zaseban post. U odgovoru na moj nedavni članak Ideje za startupe: Što ne smijete raditi, Saša Branković je napisao:

odličan članak. pitanje je samo koliko je točan ako se projekt nije globalan, već recimo, ograničeno na regiju. globalno tržište možda je zasićeno socijalnim mrežama i webshopovima al domaće možda i nije?

A ja sam odgovorio:

Ovdje je osnovni problem što na netu pojam “domaće tržište” ima jedno vrlo specifično značenje, koje se pritom stalno mijenja. Konkretno, socijalne mreže su odličan primjer gdje to značenje dolazi do izražaja.

Po definiciji, poanta društvenih mreža je u povezivanju ljudi, a tu državne granice ne igraju nikakvu ulogu — najbolji primjer je kako je Iskrica već odavno prešla hrvatske granice i postala de facto jedini regionalni dating servis. Potencijalna prepreka kod društvenih mreža može biti jezik, ali i to nije toliko značajno jer a) većina sadašnjih korisnika dovoljno dobro razumije engleski, te b) mreže ubrzano uvode prijevode, pa danas već imamo Facebook i na hrvatskom.

Da bi društvena mreža bila lokalno uspješna mora imati komponentu koju globalna mreža ne može (dovoljno dobro, ili dovoljno brzo) emulirati. Tako je Tulumarka svojevremeno bila hit jer je pružala određene funkcionalnosti koje globalne mreže nisu imale, odnosno ona ih je pružila na način da butu od koristi vrlo jasnom, uskom krugu korisnika (oni koji idu na tulume, i to unutar relativno jasnih vremenskih i prostornih granica). No danas je već i Facebook postao dovoljno dobar za tu vrstu umrežavanja, te sam za nekoliko zadnjih događanja na kojima sam bio saznao upravo tim putem.

Zbog tog razloga lokalne društvene mreže, čak i kad se ograniče na neku nišu, nemaju velike budućnosti — network effect nam govori da je snaga mreže u njenoj veličini, te je svakoj mreži kontraproduktivno da se na bilo koji način ograničava. U europskim zemljama imamo više primjera relativno uspješnih lokalnih mreža — najpoznatiji i vjerojatno najuspješniji primjer je iWiW, nastao u Mađarskoj, zemlji u kojoj oko 80% stanovnika ne razumije nijedan strani jezik — no one su osuđene na polako odumiranje čim (a to se već počelo događati) njihov krug korisnika pokrije cijelu nišu koju ciljaju te se više nema gdje širiti. To je neizbježno čak i u velikim zemljama kao što su Francuska i Njemačka, a kamoli u ovim našim ograničenim prostorima.

Što se tiče webshopova, oni također imaju konkurenciju u globalnom tržištu, iako oni sami možda ciljaju na neko usko lokalno pordučje. Internet nema granica, i da bi netko kupovao u bilo kojem Web shopu potrebne su samo četiri faktora: a) da je roba koju kupac traži dostupna na tom shopu, b) da kupac razumije jezik shopa, c) da shop prihvaća njegova sredstva plaćanja, te d) da se roba može isporučiti od shopa do kupca. A to značajno proširuje dostupnu konkurenciju — ako razumijem engleski, nema razloga da ne kupujem glazbu na iTunesu nego na nekom domaćem servisu.

Upravo zbog ovih razloga, još ću jednom napomenuti ono što stalno tupim: ako želite pokrenuti nešto na Webu krenite odmah na svjetsko tržište, a ovo domaće ili potpuno zanemarite, ili ga koristite kao pokusnog zamorca za nove funkcionalnosti i usluge. Najbolje što će vam se dogoditi ako idete samo na domaći Web jest da ćete životariti s minimalnim prihodima i bez mogućnosti rasta, te da ćete kroz nekoliko godina — ako ne i mjeseci — jednostavno doseći plafon i stagnirati. Ako ste sretne ruke možda vas za nevelik novac kupi neka jača medijska kuća, ali ni one to neće raditi dovijeka.