Najnoviji članak Paula Grahama, kao i diskusija koju je on inspirirao, u kombinaciji s nekim mojim razmišljanjima koja sam imao u zadnje vrijeme, naveli su me na razmišljanje o budućnosti televizije.

Ili da se bolje izrazim, o budućnosti konzumiranja video sadržaja, jer nitko ne doživljava MP3 kao “budućnost radija”. Nekad davno, jedini način snimanja glazbe bilo je da ju zapišete na papiru — za što su razvijeni prilično sofisticirani standardi — te izvedete u živo, ili pak da imate uređaj koji će uvijek na jednak način izvesti neku melodiju; tek prije svega 130 godina počeli su se razvijati uređaji za snimanje zvuka. Isprva grubi i primitivni, ti su uređaji evoluirali do današnje tehnologije digitalnog zapisa koja nudi praktično savršeno snimanje zvuka — ili barem dovoljno kvalitetno da zadovoljava gotovo sve moderne korisnike.

Nezavisno od tehnologije snimanja razvijala se tehnologija distribucije — od slanja nota poštom, preko radio-valova do bitova poslanih Internetom. Sve do najnovijeg doba, sve tehnologije su imale značajna ograničenja koja su postavljala stroga pravila konzumentima glazbe: gramofone se nije smjelo tresti prilikom reprodukcije (neka digne ruku tko se sjeća onog groznog zvuka kojeg proizvodi igla kad klizi preko punog profila longplejke!), radio je nekad bio skup i težak za prenošenje, kazete su se s vremenom rastezale i izlizale, na CD-ove teško stane više od sat vremena glazbe… Današnja digitalna tehnologija — iako će se još bez sumnje razvijati — ukinula je praktički sva ograničenja: MP3 playeri su minijaturni, jeftini, pa čak i vodootporni, a na njih stanu sati — pa i dani — glazbe. Glazbu — ali i ne samo glazbu — više ne moramo slušati na način kako to određuje neki glazbeni urednik, ili ako imamo specifičan glazbeni ukus čekati neke čudne sate da uopće čujemo ono što volimo. Glazba je lako dostupna bilo legalno bilo polulegalno, i sad se pojavio novi problem: otkrivanje nove glazbe i sortiranje stare.

Doba Interneta i taj je problem riješio na svojstven način: umjesto centraliziranog sustava koji nam nameće svoje odluke (push), stvorio se sustav u kojem sami slušatelji jedni drugima predlažu glazbu koja ih zanima. Najbolji primjer toga je last.fm, online servis koji prati vaš ukus prema glazbi koju slušate, uspoređuje ga s glazbom korisnika koji slušaju sličnu glazbu i preporučuje vam nove stvari koje još niste čuli.

Ispričavam se na ovom podužem uvodu, osobito ako su vam sve navedeno lanjske vijesti jer već godinama trošite last.fm i slične servise; ali mislim da je bio nužan kako bih bolje opisao ideju koju želim prenijeti. Naime: vratite se na početak članka i pročitajte ga ispočetka, ali sad svako spominjanje glazbe zamijenite videom.

Od kad su ljudi prvi put počeli vjerodostojno snimati svijet oko sebe, zvuk je uvijek išao nekoliko koraka prije (pokretne) slike, ranije probijajući granice i mijenjajući paradigme, bar kad je riječ o mainstream publici: radio je nastao prije televizije, gramofonske ploče su znatno starije od VHS-a i tako dalje. Upravo zato smatram da servisi kao što je last.fm ukazuju i na smjer u kojem će ići konzumiranje video sadržaja.

Zamislite servis na kojem možete unijeti svoje omiljene TV emisije i filmove, te dobiti preporuku nekih drugih video materijala koji vas zanimaju — bilo kao individualnih naslova ili kao cijelih razrađenih “watchlista”: recimo najbolje epizode izvornog Mission: Impossible, ili filmovi francuskog novog vala, ili najbolji filmovi Beatrice Dalle (no dobro, to baš ne bi bila neka duga lista). Servis ne bi držao same video materijale, osim eventualno nekih (isključivo legalnih) promotivnih isječaka; umjesto toga nudio bi linkove do izvora materijala kao što su iTunes ili Bittorrent, pa čak i YouTube. Korištenje servisa kao što su IMDB i Wikipedia omogućilo bi brojne informacije o ponuđenim materijalima na dohvat ruke, a moglo bi se i povezivati s drugim ljubiteljima istih video djela, osnivati grupe, diskutirati itd.

Ima tu još puno mogućnosti i ideja, ali nešto moram ostaviti i vama za razmišljanje, zar ne?